Cijeli dan razmišljam kako svi osjećaji danas stanu u četiri slova – tuga. Tugovati je ljudski, tuga je nužna, čak i poželjna, tugovati je “nedovoljno cijenjen dragulj”, pročitala sam negdje. No kako prihvatiti tupost tuge zbog ubojstva jednog djeteta?
Onog koje je jutros ustalo, obuklo se i ne znajući, zadnji put poljubilo roditelje i otišlo školu. Zamislite grijeha, otišlo u školu.
Ne sluteći, našlo se na krivom mjestu, u krivo vrijeme u svom prvom razredu, u učionici i klupi u kojoj je trebalo biti sigurno. Da nije ovo neznano dijete stradalo, bilo bi neko drugo dijete, koje nije ni stiglo upoznati pravu tugu.
Dan je žalosti, otkazane su sportske i zabavne aktivnosti, obustavljena predsjednička kampanja.
Jedan dan, koji nas nikad više neće vratiti na onaj prije 20. 12. 2024. kad su naša djeca još bila sigurna.
I tako mi tugujemo, umjesto da ne šutimo, da smo ljuti i da konačno nešto poduzmemo kako ne bismo ubrzo opet tugovali…