Iva Rinčić logo

Pismo majke djeteta ispod crte: Najčešće pitanje je imate li vezu

“Kako to mislite nemate?” - uobičajena je rečenica koja bi uslijedila nakon našeg poniznog i posramljenog odgovora da nemamo.

Podijelite ovu objavu:

Pismo majke djeteta ispod crte Najčešće pitanje je imate li vezu - Iva Rinčić

Sara Livaić Diminić jedna je od mama čije je dijete također ostalo ispod crte. Nije mogla biti prisutna na konferenciji za novinare. Poslala nam je pismo koje ovdje u cijelosti objavljujemo:

U veljači 2022. suprug i ja postali smo roditelji sina – ravnopravnog člana naše obitelji, zajednice i grada. Samo tri mjeseca kasnije on prestaje biti ravnopravni član. Njegov položaj je degradiran jer je, ne svojom voljom, rođen u veljači, a u jaslice se imaju pravo upisati samo oni koji će do rujna napuniti godinu dana. Šteta! Rodio se pet mjeseci prekasno! Ili 7 mjeseci prerano, kako se uzme.

Međutim, ne gubim nadu – Rijeka je ipak prijatelj djece, svi smo jednaki. Ravnopravni. Svi zaslužujemo raditi, napredovati i sudjelovati u životu. Postoje opcije. Zovem obrte. Primaju tek od druge godine. Ili nemaju mjesta. On se zakasnio roditi, a ja sam ga zakasnila prijaviti na liste čekanja još prije njegovog rođenja.

Oboje smo stavili poslove na kocku

Suprug i ja odlučili smo da ću se nakon porodiljnog vratiti na posao na pola radnog vremena. On će dogovoriti s poslodavcem da dolazi kasnije na posao kako bi mogao ujutro čuvati dijete. Ostajat će duže na poslu. Nema veze što se po cijele dane ne vidimo i što gubimo dio moje plaće jer, hej, što bismo mi željeli, pa to je život! I svi smo u tom životu jednaki. Mi smo se bar snašli, zar ne?

Oboje smo stavili poslove na kocku. On kod privatnika, a ja bez posla na neodređeno.

Na idućim upisima naše dijete napokon postaje ravnopravno jer sada ipak ima godinu dana pa se smije prijaviti. Uzbuđenje je na vrhuncu, nestrpljivo čekamo upise, istražujemo vrtiće, programe, mogućnosti. Jer mogućnosti je more, ipak je Rijeka grad prijatelj djece, grad u kojem je sve podređeno toj najosjetljivijoj skupini koja čini naše društvo, naš Grad.

“Imate li vezu?” – pitanje je koje bi nam se postavilo svaki put kada bi u razgovoru netko spomenuo vrtić.

“Kako to mislite nemate?” – uobičajena je rečenica koja bi uslijedila nakon našeg poniznog i posramljenog odgovora da nemamo.

Grč u želucu – jesmo li dovoljno dobri roditelji? Nismo svom jedinom prvorođenom jednogodišnjem djetetu osigurali adekvatnu vezu za upad u jaslice. Što ne valja s nama? Gdje smo zakazali? No, pokvareno društvo uvijek će tražiti pokvarene načine. A mi nismo pokvareno društvo, mi smo obrazovani građani Rijeke, grada prijatelja djece koji, na čelu s Gradonačelnikom koji je bio i naš izbor, zasigurno čini sve kako bi sva djeca bila obuhvaćena predškolskim odgojem. Grad Rijeka sustavno i u kontinuitetu nastoji povećati kapacitete predškolskih ustanova čiji je osnivač Grad, a posebice za djecu jasličke dobi, zbog čega raspoloživa proračunska sredstva usmjerava u ove namjene. Tako su rekli. Sigurni smo da ne lažu! Vjerujemo Gradonačelniku. Vjerujemo Gradu. Svi smo jednaki. Svi imamo jednake mogućnosti.

Imamo li?

Imamo. Svi osim njih tristotinjak koji su ostali ispod crte. Svi osim nas tristotinjak koji imamo jednako bodova kao i prvoupisani, ali smo ostali ispod crte. Po drugi put. Svi su jednaki, ali neki su jednakiji od drugih.

Grad sufinancira, ali ne postoji kriterij

Ali ništa zato, Grad je ipak grad prijatelj djece, mi malo manje jednakiji možemo upisati neki od privatnih obrta ili vrtića. Grad je mislio na sve pa subvencionira i nudi rješenja. Mi malo manje jednakiji možemo platiti malo veći iznos i dijete će nam postati ravnopravno drugima! Moći ćemo raditi! Moći ćemo nastaviti ulagati u nas, budućnost, naš Grad. Grad prijatelj djece!

Iako smo kod nekih obrta i privatnih vrtića već preko godinu dana na listi čekanja, ne mogu nas primiti. Ovoga puta nigdje nismo zakasnili, ovoga puta smo za neke – jednostavno – nedovoljno dobri, subjektivna procjena. Grad sufinancira, ali ne postoji kriterij. Ne postoji transparentnost. Ne postoji ravnopravnost.

Ali postoji natpis – Grad prijatelj djece. Zato se ne brinem i veselim se rujnu jer sam sigurna da će do tada nadležni smisliti gdje ću s djetetom. Djetetom koje se s nepune dvije godine može pohvaliti da je ispod crte, da je odbačen, nesvrstan, na čekanju, suvišan. Djetetu kojem mama i tata od rođenja lažu da smo svi jednaki. Ravnopravni. Da svi imamo jednake mogućnosti. Djetetu kojem će roditelji nastaviti lagati jer, pomalo utopijski, žele vjerovati u sustav, žele vjerovati u titulu grada prijatelja djece, žele vjerovati u najljepši grad na svijetu iz kojega ni pod koju cijenu ne žele odseliti. Grad u kojem želimo stvarati budućnost i učiti naše dijete da ga voli svim srcem. I da se za njega bori. Jer on to zaslužuje. Jer Grad to zaslužuje. Jer, u konačnici, svi to jednako zaslužujemo!

Učit ćemo ga i da bude hrabar, baš kao mama i tata kad su digli glas i progovorili o problemu. Ili bi bilo pametnije da ga učimo nekim drugim vrijednostima i iskoristimo ovu priliku da upitamo Gradonačelnika: “Gradonačelniče, hoćete li nam biti veza za jaslice?”

Unaprijed hvala na odgovoru.