U Gradu Rijeci djeluju 32 gradska vijećnika, u Županiji njih nekoliko stotina. Politička aktivnost mnogih od njih vidljiva je oko mjesečnih sjednica općinskih i gradskih vijeća, odnosno Skupštine, s tendencijom intenziviranja kako se budemo približavali lokalnim izborima u svibnju 2025. No, jesu li ti vijećnici, u koje i sama pripadam, pozvani komentirati i neke druge teme nacionalnog interesa, koje nisu nadležnost lokalne i regionalne ingerencije, već prvenstveno putokaz razmišljanja i djelovanja? Upravo takav je primjer štrajk pravosuđa, koji skorim ulaskom u osmi tjedan ruši sve rekorde trajanja, te realno predstavlja prijetnju funkcioniranju onoga što nazivamo pravnom državom.
Nagledali smo se sporosti sustava
Početkom devedesetih Ivić Pašalić je u jednom svom nastupu navodno izjavio da je pravosuđe tu da provodi državnu politiku, a mnogi su u sebi šutke tada, jednako kao i danas, mislili isto. Jer neovisno pravosuđe nije samo beskrajno neizvjestan i mukotrpan put, nego i nedosanjan san mnogih (tek) deklarativnih demokracija. No, koliko god taj put bio težak, alternative nema, treba nam uređeno, primjereno plaćeno i prije svega neovisno sudstvo.
U međuvremenu nagledali smo se sporosti sustava, ozbiljnih ugroza trodiobe vlasti (izvršna, parlamentarna i pravosudna), mediji su izvještavali o dvojbenim presudama, no ovakvih kriza teško da pamtimo. Poznavatelji prilika vjerojatno se nisu pretjerano iznenadili razmjerima problema, koja seže od uvjeta rada sudskih službenika i namještenika, do načelne uloge i značaja sudstva. Teza kojom ministar pravosuđa, koji bi trebao biti na čelu borbe za bolje pravosuđe, odgovara predsjedniku Vrhovnog suda RH da politizira pitanja štrajka, razumljivo je kontroverzna upravo ako uzmemo u obzir od koga dolazi. takav se politički gaf ministru na odlasku zasigurno ne bi dogodio njegovim iskusnijim kolegama, posebno Olegu Butkoviću. Naravno da je pitanja stanja pravosuđa (i) pravne države (i) političko pitanje par excellence.
90% sudova nema pristup osobama s invaliditetom
Kada bi pravosuđe (sustav redovnih sudova) samo utvrđivalo koeficijente i unutrašnje ustrojstvo, imalo bi priliku i biti/bilo nezavisno. Spomenutu politiku plaća može i treba kontrolirati Sabor, a ne ministarstvo odnosno Vlada. I tu je glavni spor štrajka – ima li pravosuđe vlastita sredstva ili nema? Stav je Vlade da nema: pravosuđe je tu da provodi vladine politike kroz primjenu zakona, a ne da rješava spor koji su građani donijeli pred sud.
Slikovita digresija – 90% sudova u RH nema pristup osobama s invaliditetom, u Rijeci ga ima samo Trgovački sud, te je fizička barijera prepreka i pravnoj.
Država (Vlada) se prema službenicima ponaša kao poslodavac, ministar kao da je direktor veledrogerije, a ne osoba odgovorna za funkcioniranje administracije kao javnog posla koji je u funkciji zaštite ustavnih prava i sloboda građana. Vladajući (HDZ) državnu upravu i doživljavaju kao vlast, a ne kao servis građana i to proizlazi iz najdublje suštine te stranke nastale na ostacima bivše partije (i njenih ostataka koji polako odlaze u povijest) – oni su vlast, vlast se ne dijeli, ona se provodi, u protivnom više nije vlast.
Štrajk pravosuđa – otpor koji ustraje u svojim zahtjevima
Ona sve kontrolira ili totalna je – HDZ u svojoj suštini ne želi nezavisno pravosuđe, barem ne u važnim pitanjima koje bi trebalo rješavati pred sudom. Pravosuđe godišnje donose oko milijun akata, a sva ostala javna uprava sigurno nekoliko milijuna, dok po županijama ima upravnih spisa koji se rješavaju od 1994. godine. No, ako nitko ne postavlja pitanja o funkcioniranju sudova, kako će tek o radu lokalne i regionalne uprave, koja je puno više pod kontrolom lokalnih moćnika u liku političara.
Kako će događaji odvijati, teško je reći. Posljednjih se dana nazire i nešto što priželjkujemo tretirati dignitetom službenika, otpor koji ustraje u svojim zahtjevima, čak i nakon što Vlada prijeti neplaćanjem dana provedenih u štrajku.
Stvar je otišla toliko daleko da je predsjednik države sazvao iznenadnu sjednicu Sabora. I oprao svoje ruke… Koliko daleko zaista može ići Vlada u svojoj prijetnji, nakon što je prethodno ispunila zahtjeve za povećanjem sucima, medicinskim sestrama, liječnicima, javnim službama?
Jesu li zaista sudski službenici manje bitni od svih drugih, pa bi se ispunjenjem zahtijeva otvorila Pandorina kutija urušenog i strogo kontroliranog sustava, te nepovratna naznaka gubitka vlasti?