Iva Rinčić logo

Velebite, hvala Ti!

Rekli su da će bol, ona fizička, trajati tri dana. Trajala je duže. Rekli su da smo prešli 80 km, prešli smo (tek) 65. Rekli su da svatko može završiti ekspediciju, neki su odustali. Rekli su da Velebit ljude promjeni. Bili su u pravu.
Velebit - Iva Rinčić

Tog se vrućeg dana početkom kolovoza u ličkom Velikom Žitniku okupila neobična skupina, od kojih se većina nije ranije poznavala. Arhitektica, nekoliko IT-evaca, manager, agronomkinja, frizerka, kondicijski trener, dvije profesorice i jedna klesarica, različite dobi i mjesta stanovanja, prije povezanih nekim Tarantinovim film, nego životom.

Narednih sam dana više puta pomislila kako mora da je tako nekad bilo u vojsci, kada bi se u istom rovu znali zateći ljudi posve različitih priča i sudbina. Tjedan dana kasnije ta će slučajna skupina suputnika Dive into yourself ekspedicije Velebitom prerasti u ono što je Massimo opjevao kao „mali krug posebnih ljudi“, one kojima mane znaš ili slutiš, ali ne mariš, one bez iste prošlosti, ali sa zajedničkom budućnosti, one za koje znaš da im je tvoje breme poput vlastitog.

U dobrom raspoloženju, u šali smo sami sebe zvali Asmitičari, nesvjesni puta pred nama, ali i puta kojeg će svatko od nas tek morati prijeći u sebi samom.

Velebite hvala ti - Iva Rinčić 010
Ekspedicija Velebitom prerasla je u ono što je Massimo opjevao kao „mali krug posebnih ljudi“

Ničim tjerani napuštamo civilizaciju

Oprezno ispitujući teren, onaj oko nas i onaj među nama, pod bremenom opreme i naletima kiše, iduće smo jutro krenuli. Ne posve sami, protisnut će zlobnici – s nama su na put krenula i dva instruktora. Ciljano zauzevši poziciju iza nas, naredni su tjedan zadržali fizičku udaljenost, slijedeći nas putevima koje smo birali i prilagođavajući ritam hodanja našem. Tko bi zaostao i bacio pogled unazad, ugledao bi taj neobični dvojac, krenuli bi kad mi krenemo, stali kad mi stanemo.

Ponekad su djelovali kao Mačak i Lisac, pritajeni iza nemarnog i zaigranog Pinocchia, vrebajući našu pogrešku. Njihova uloga i pristup bili su drugačiji od onog na što smo, kao ljudi s nekim godinama iza sebe, očekivali. No, planinom spojeni pristali smo na taj pomalo bizaran suživot i tek ćemo tjednima kasnije osvjestiti da ponekad učenje ima smisla baš onda kad pomisliš da znaš bolje i drugačije.

U nekom nepoznatom sefu žitničkog doma ostavili smo dokumente, ključeve, kartice, mobitel (neki i cigarete), a preuzeli opremu za bivke, kompase, karte, dry bag, „kuhinju“, hranu… Ničim tjerani, do možda vlastitim demonima, napuštamo civilizaciju, ne bi li se u minutama, satima i danima sučelili s bremenom ruksaka, koji se poput sjene velebitskog vrha nadvio nad nama.

U dobrom raspoloženju…

Prva je prava kriza nastupila istu večer. Kamp i šumarska kuća kojima smo se nadali satima hodajući, iščeznuli su kada smo, saplićući se od umora, mrakom pritisnuti, pothlađeni i gladni stigli u mračnu, vlažnu i na rubu šume, te medvjedima izloženu Kalanjevu ruju. Prvi bivak, prva vatra i večera, šumski toalet, bear hanging…

Prvi nas dan nije maknuo daleko do početka, a potrošio je rezervoar snage. Vantjelesno iskustvo, rekao je manager. Satima kasnije, natopljeni kišom i napola siti, glasno ili u sebi, vrtjeli smo u glavi sutrašnji dan: mogu li uopće dalje? Tračak nade donosi puno kasniji dolazak skupine mladih u isti kamp, koji su u trenu našeg odlaska na počinak, tek stizali, željni vatre, bivka, obroka…

Velebit - Iva Rinčić
Planinom spojeni…

Riječ po riječ, uže na uže, penjanje i spuštanje

U danima koji su slijedili, prešutno smo napustili pravila, pišući putem nova. Ni najbolja, ni najgora, naša – duži utaban put ili kratica šumom; pokvarena tuna ili glad, prilagođen ruksak ili bolovi u leđima, sumnja u vlastite snage ili nastavak putovanja. Daleko od cilja, daleko do početka, konačno smo kročili Velebitom. Bačić Duliba, Bačić kuk,, Budakovo brdo, Skorpovac, Premužićeva, metar po metar osvajani.

Pod istim teretom na leđima, bez komfora, planirajući i dijeleći rezerve hrane, skupljajući drva za ogrjev, pjevajući i šuteći… Riječ po riječ, uže na uže, penjanje i spuštanje, bodriti i osiguravati ljude koje prije par dana nisi poznavao. Leđa i noge svakim su danom boljeli više, a mi smo nekim čudom lakše hodali. Srasli sa svojim ruksacima, jedni s drugima, s Velebitom. Nismo sreli medvjede, zmije, vuka, pa ni degeniju.

No, na toj nebeskoj velebnoj planini učili smo puno važnije: zahvalnost, povjerenje, potisnuti bol, proći i ne ostaviti trag, samovati u šumi. Pričati hridima, zvijezdama i vidicima; šutjeli pred planinskim lancima i velebitskim pogledima, nakon kojih bez grižnje savjesti pomisliš da i ako te sutra ne bude, nemaš za čim žaliti.

Velebit – ta nebesko velebna planina

Jedanaest veličanstvenih, ranjeni umorom

Konačno, jutro dana kojih bi nas trebao dovesti na cilj. Usvojili smo slaganje i raspremanje kampa, ponosni smo na vatre koje ložimo, dobra je vijest što su i zalihe hrane na našim leđima pri kraju. Spremni smo za zadnji uspon i spust s Velinca, te konačan dolazak na more.

Poput Hrvata u stoljeću sedmom. Znamo da negdje kod Karlobaga postoji neka uvala Tatinja u koju moramo stići, ono što ne znamo jest da smo spremni (i) za tu posljednju dionicu i da je baš ona najvažnija.

Jer dok čitamo pisamce koje su nam ostavili naši instruktori, shvaćamo lekciju: pod okriljem velebitske noći, možda jesmo ostali sami, no vrijeme koje smo zajedno proveli na planini, pripremilo nas je upravo za ovaj dan. More se približava, osjetimo miris, a emocije susprežemo. Na samom asfaltu Karlobaga nas pretječe mlađa grupa, ista ona kojoj smo posudili vatru prvu večer.

More se približava, osjetimo miris, a emocije susprežemo

Mi smo svi na broju, jedanaest veličanstvenih, ranjeni umorom, ali nošeni prizorima pohranjenim u dubokoj u memoriji, svi kao jedan zaljubljeni u planinu iza nas, koja čeka nove putnike. Ekspedicija završava, putovanje Asmitičara je na samom početku. Jer sve što smo trebali, od početka smo imali sami u sebi. Ponekad to čovjek zaboravi dok se ne popne na planinu.

I zato Velebite, hvala Ti!

Velebit - Iva Rinčić